Pogledajte Bilten

U uvodnim riječima, prije izlaganja kolega iz Beograda, naglašeno je da je znanstveni kolokviji namijenjen znanstvenicima povjesničarima s navedenog institutskog projekta i povjesničarima instituta s Odjela za suvremenu povijest koji se u svojim istraživanjima bave pitanjima Drugog svjetskog rata i poraća. Usto, i u najavi izlaganja dr. Dimitrijevića i dr. Devića naglašeno je, što su i oni ponovili da je riječ o kontroverznoj temi, o kojoj postoje i u Srbiji i drugdje različiti pogledi i tumačenja.

Kako Hrvatski institut za povijest nema nikakvih tajni u svojim bavljenjima i istraživanjima, obavijest o znanstvenom kolokviju objavljena je i na web stranici Instituta, te nije bilo nikakve zapreke da na kolokvij dođu i drugi zainteresirani. Ti drugi zainteresirani bili su saborski zastupnik, dr. sc. Zlatko Hasanbegović i nekoliko novinara i fotografa koji su duže ili kraće vrijeme bili na kolokviju. S izuzetkom novinara Jutarnjeg lista Vlade Vurušića, njihova imena i prezimena nisu nam poznata. Valja napomenuti da je novinar Vurušić stigao s desetak minuta zakašnjenja na kolokviji, pri čemu je propustio uvodne riječi i početak izlaganja. Na kraju kolokvija svima nazočnima je bilo ponuđeno da postave pitanje, no nitko se nije javio za riječ.

Novinar Vurušić napravio je osvrt na kolokvij i to isti dan, te je objavljen na internetskom izdanju Jutarnjeg lista s naslovom: „Revizionisti na okupu. Usred Zagreba održano predavanje o ‘četničkoj golgoti‘, zanimljivo je tko ga je organizirao…“ i podnaslovom „Tema o četnicima sigurno zaslužuje pažnju Hrvatskog instituta za povijest, ali jesu li njihovi čelnici pronašli baš prave sugovornike za tu temu“ (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/usred-zagreba-odrzano-predavanje-o-cetnickoj-golgoti-zanimljivo-je-tko-ga-je-organizirao-15310719) Osvrt je ilustriran fotografijom s legendom „Četnici i talijanski časnik, 1942. godine“, premda se tema izlaganja odnosila na stanje od jeseni 1944. do ljeta 1945. i nema veze s protukomunističkom milicijom koju su Talijani organizirali, uglavnom od srpskih četnika. Uostalom i sam novinar Vurušić priznaje da su izlagači govorili o zadnjim danima Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije.

Odgovoran novinar, a sudeći po ovome osvrtu, Vlado Vurušić to nije, ako kani napisati članak o nekoj problematici, prvo će doći na vrijeme, i na koncu ako ima kakvih nejasnoća postaviti pitanja o tome što mu nije jasno ili što nije razumio. No to nije učinio. Da je došao na vrijeme ili pak o nekim nedoumicama ako ih je imao, a očito nije, postavio pitanja, bilo bi mu jasno da je kolokvij organiziran za uski krug povjesničara Instituta, da nije riječ o nikakvom „skupu“, koji on naziva: “balkanski revizionisti na okupu”, izuzimajući svakako sebe, kako eto objektivnog i istinoljubivog. Problem je samo što novinar Vurušić u svom osvrtu s kolokvija najblaže rečeno obmanjuje, neistinito izvještava i podmeće. Tekst novinara Vurušića, inače diplomiranoga rusista nerijetko predstavljanoga i kao „kremljologa“, uz niz zatipaka (tipfelera da upotrijebimo internacionalizam) nastalih vjerojatno u želji brzoga izvješćivanja javnosti o „strašnim“ događanjima u Hrvatskom institutu za povijest, veliki je broj i faktografskih grešaka. Novinar Vurušić prigovara „čelnicima“ Hrvatskoga instituta za povijest u pronalasku „pravih sugovornika za tu temu“. Međutim, čelnici Hrvatskoga instituta za povijest nemaju utjecaja na vođenje znanstvenih projekata, oni su u ingerenciji voditelja projekata, u ovom slučaju dr. sc. Vladimira Geigera koji ne obnaša niti jednu dužnost u institutskoj upravi.

Sljedeće, sugovornici kojima prigovara novinar Vurušić nisu došli iz „Instituta za suvremenu historiju“, jer takav institut ne postoji. Oni su došli iz Instituta za savremenu istoriju, a ukoliko je novinar Vurušić htio prevesti njegov naziv na hrvatski onda bi on glasio Institut za suvremenu povijest. Taj institut vodeći je i najveći historiografski institut u Republici Srbiji koji se značajno bavi poviješću Drugoga svjetskoga rata. Njihovu stručnost prepoznalo je tako i Srpsko narodno vijeće iz Zagreba koje je 17. rujna 2019. s ovim institutom potpisalo i Protokol o znanstvenoj i kulturnoj suradnji (https://www.portalnovosti.com/potpisan-protokol-o-suradnji-snv-a-i-instituta-za-savremenu-istoriju).

U osvrtu na kolokvij, novinar Vurušić piše da je u Hrvatskom institutu za povijest održano „živopisno i pitoreskno predavanje o knjizi“ Bosanska golgota četnika 1945. godine što nije istina, jer knjiga takvog naslova ne postoji. Takav je naime, bio naslov kolokvija – izlaganja dr. Dimitrijevića i dr. Devića. Postoje knjige spomenutih srbijanskih povjesničara naslovljene Golgota četnika: (Lijevče polje, Jasenovac, Zidani Most) (Beograd, 2019.) te Bosanska golgota: Slom snaga JVuO u Bosni 1945 godine (Beograd, 2021.) i s malo guglanja po internetu to se moglo utvrditi. No novinar Vurušić se takvim „nevažnim“ detaljima očito nije želio opterećivati, možda i stoga što su mogle dovesti u pitanje njegove konstrukcije nakane.

Tvrdnja novinara Vurušiča da su dvojicu „srbijanskih povjesničara ugostili … nekadašnji ministar kulture Hrvatske Zlatko Hasanbegović, čija je jedina povijesno- politička agenda bila ukloniti Trg maršala Tita u Zagrebu te povjesničar Vladimir Geiger, kao moderator“ nije istinita. S obzirom da dr. Hasanbegović nije, niti je ikada bio djelatnik Hrvatskog instituta za povijest nije jasno kako je on mogao ugostiti dvojicu srbijanskih povjesničara. Dr. Hasanbegović je naime, nazočio kolokviju isto kao i novinar Vurušić, s razlikom da je on očito zainteresiran za temu izlaganja, dok je uvaženi novinar tražio „dokazni materijal“ za podmetanje.

Nije istinita ni tvrdnja novinara Vurušića da dr. Dimitrijević i dr. Dević, rado „govore o “golgoti” četnika, uopće ne spominjući njihove zločine koje su počinili tijekom rata“. Kako je izlaganje na kolokviju snimljeno video zapisom i Hrvatskog instituta za povijest i N1 televizije to je lako provjeriti i ustanoviti da novinar Vurušić ne govori istinu. U nekoliko navrata dr. Dimitrijević i dr. Dević spominjali su i nisu negirali četničke zločine i nad Srbima, i nad Hrvatima i nad Muslimanima (Bošnjacima).

Upitna je tvrdnja novinara Vurušića da su izlagači prešutjeli suradnju s nacistima, izlagači su naveli sve vojske i vlasti s kojima su snage pod zapovijedanjem Draže Mihailovića kontaktirale i bile u neborbenom dodiru. Od Nijemaca su između ostalog tražili način opskrbe svojih snaga.

Nije istinita ni tvrdnja novinara Vurušića da su dr. Dimitrijević i dr. Dević „povlačenje četničkih kolaboracionističkih snaga (oni ih tako ne nazivaju, već su oni za njih antikomunističke snage iz građanskog rata) uspoređivali s Bleiburgom, pa čak i s epitetom ‘srpskog Katyna’ (šume kod Smolenska gdje je Staljinov NKVD likvidirao desetine tisuća poljskih časnika i vojnika nakon njemačko – sovjetske podjele Poljske).“ Dimitrijević i dr. Dević nisu uopće uspoređivali „slučaj Zelengora“ u konkretnom navodu sa Katynom, nego, naprotiv,  ukazali da je taj događaj proglašavan „srpskim Katynom“ u emigrantskoj srpskoj publicistici i nekritičkim prikazima. Isto tako su dr. Dimitrijević i dr. Dević ukazali na neumjerene opise i pretjerane brojke ljudskih gubitaka prouzročenih likvidacijama nakon zarobljavanja ili predaje Jugoslavenskoj armiji, i što je sve u literaturi spominjano, a što se pak može novijim istraživanjima i arhivskim dokumentima potvrditi. Na svu sreću, postoji, vjerojatno je smetnuo s uma novinar Vurušić, video zapis izlaganja na kolokviju.

Novinaru Vurušiću sporno je da su „četničke snage Draže Mihailovića“, dr. Dimitrijević i dr. Dević nazivali “Jugoslavenska vojska u otadžbini” (JVuO). S obzirom da je to bio njihov služeni naziv, teško da to može biti sporno. Koriste ga povjesničari u svojim znanstvenim radovima, kao što su službeni nazivi za partizansku vojsku bili Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i Jugoslavenska armija, a koji također dr. Dimitrijević i dr. Dević u svojim izlaganjima koriste.

Novinar Vurušić zamjera da nisu uopće spomenuti četnici popa Đujića, premda je bio na dijelu kolokvija na kojem je kninski pop spomenut. Uostalom, tema izlaganja kako je na početku kolokvija i naglašeno, bila je o srbijanskim i crnogorskim četnicima, no i tu je spomenut pop Đujić sa svojim četnicima. Da ne cjepidlačimo, nisu spomenuti ni makedonski ni slovenski četnici, ako je novinar Vurušić uopće i čuo za njihovo postojanje. A tema izlaganja dr. Dimitrijevića i dr. Devića odnosila se na srbijanske i crnogorske četnike i što je novo u njihovim dosadašnjim istraživanjima i spoznajama.

Da bi kontekstualizirao svoja stajališta o izloženom na kolokviju, novinar Vurušić naširoko spominje i citira mišljenje jednog publicista i jednog povjesničara, koji su mu očito svjetonazorski bliski. I znatan dio onoga što piše novinar Vurušić nema nikakve veze s onim što je izloženo na kolokviju, a to bi trebala biti tema osvrta. No kada već novinar Vurušić otvara problematiku moralno-političke podobnosti povjesničara iz Srbije očito ima kratko pamćenje, da ne uporabimo neku težu, primjereniju riječ. Naime, povodom naprijed navedenog Protokola o znanstvenoj i kulturnoj suradnji između Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba i Instituta za savremenu istoriju potpisanog 17. rujna 2019. u organizaciji Srpskog privrednog društva Privrednik i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba bila je održana i tribina „Nova istraživanja o suvremenoj povijesti Srba i Hrvata“ na kojoj su gosti bili ravnatelj i povjesničari iz Instituta za savremenu istoriju iz Beograda. Među njima bio je, eto, i suautor dr. sc. Bojana Dimitrijevića na knjizi Đeneral Mihailović: Biografija (Beograd, 2000.)“. Zanimljivo, već na idućoj Privrednikovoj tribini 1. listopada 2019. pod naslovom „Pupovcu ne pakovati“ gost je bio upravo novinar Vlado Vurušić (https://privrednik.hr/wp-content/uploads/2022/05/Izvjestaj-o-radu2019.pdf). Nije primijećeno da je prigovarao čelnicima Srpskog narodnog vijeća za suradnju s Institutom za savremenu istoriju. Njihovo ugošćavanje povjesničara iz ovog beogradskog instituta bilo je prihvaćeno kao dobrodošlo, i od Srpskog narodnog vijeća najavljivano sljedećim pozivom: „U Hrvatskoj jako rijetko imamo priliku čuti što na tu temu imaju reći srpski istoričari. Stoga, ako niste ljubitelj jednoumlja i ako želite čuti nešto drugačije od uobičajenih mitova i legendi kojima nas zasipaju, vidimo se u Privredniku na novoj tribini“ (https://p-portal.net/privrednikova-tribina-nova-istrazivanja-o-suvremenoj-povijesti-srba-i-hrvata/).

Konačno, možemo se samo složiti s ocjenom prof. dr. sc. Dejana Jovića iznesenoj na spomenutoj tribini „Nova istraživanja o suvremenoj povijesti Srba i Hrvata“: „Amaterokracija jača jer mnogi sve znaju, a ništa nisu pročitali dok javnost ne pravi razliku između ozbiljnih istraživanja i mišljenja amatera“ (https://www.portalnovosti.com/naukom-protiv-diletantizma).

No, da na koncu ponovimo, u najavi izlaganja dr. Dimitrijevića i dr. Devića naglašeno je da je riječ o kontroverznoj temi, o kojoj postoje i u Srbiji i drugdje različiti pogledi i tumačenja. – A zadaća je povijesne znanosti baviti se ponajprije neriješenim i kontroverznim temama, i nadamo se da novinar Vurušić i njegovi istomišljenici nisu ti koji će određivati što je i gdje dopušteno a što ne.

dr. sc. Miroslav Akmadža, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest

dr. sc. Davor Marijan, voditelj Odjela za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest

dr. sc. Vladimir Geiger, voditelj projekta „Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“

Video zapis Znanstvenog kolokvija I. dio

Video zapis Znanstvenog kolokvija II. dio

S ponosom javljamo da je na izbornoj skupštini HAZU, 19. svibnja 2022.  naša znanstvena savjetnica dr. sc. Ivana Horbec izabana za članicu suradnicu HAZU u Razredu za društvene znanosti!

Ivana Horbec (Zagreb, 1977) diplomirala je 2000. na studiju povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala je 2004. u okviru Poslijediplomskoga studija hrvatske povijesti ranoga novoga vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2009. obranila i doktorsku disertaciju s temom “Uprava i javne službe Banske Hrvatske u vrijeme vladavine Marije Terezije” (mentor prof. dr. Nenad Moačanin). Od 20. prosinca 1999. zaposlena je na Hrvatskom institutu za povijest (od siječnja 2011. kao znanstveni suradnik). U prosincu 2016. izabrana je u znanstveno zvanje više znanstvene suradnice.

Sudjelovala je na više nacionalnih i međunarodnih projekata. U okviru projekta „Opis zemalja Kraljevine Hrvatske na vojnim kartama“ (Hrvatski institut za povijest, 2001.-2011., voditelj dr. Mirko Valentić) sudjelovala je u izdavanju 12 knjiga građe Prve topografske izmjere na području hrvatskih zemalja pod habsburškom vlašću (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, sv. 1.-12.). Na projektima „Civilna Hrvatska ranog novovjekovlja: društveno-kulturno-politički odnosi“ te „Vojna krajina: društveno-kulturni integracijski procesi i nacionalni identitet“ sudjelovala je s istraživanjima na teme iz društvene i pravne povijesti hrvatskih zemalja u ranonovovjekovnom razdoblju. Od 2007. sudjelovala je i u radu projekta Hrvatskoga državnoga arhiva „Izvori za hrvatsku povijest ranoga novoga vijeka“, u okviru kojega je izradila stručnu studiju o arhivskoj građi za hrvatsku povijest u Mađarskom nacionalnom arhivu u Budimpešti. Od 2009. surađuje i na ediciji Hrvatski biografski leksikon Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža” u Zagrebu te na projektu i ediciji Verwaltungsgeschichte der Habsburgermonarchie in der Frühen Neuzeit Instituta za istraživanje austrijske povijesti (Institut für österreichische Geschichtsforschung) Sveučilišta u Beču. Od 2009. regionalni je voditelj dvaju međusobno povezanih međunarodnih projekata „Kirchliche Elite-Bildung für Zentraleuropa. Das Priesterkolleg St. Augustin („Frintaneum“) in Wien als Post-Graduate-Einrichtung und Netzwerkstatt der Donaumonarchie 1816-1918“ te „Bischofslexikon der Habsburgermonarchie 1806-1918“ pod centralnim vodstvom Instituta za crkvenu povijest Katoličko-teološkoga fakulteta Sveučilišta u Beču (Institut für Kirchengeschichte, Katholisch-theologische Fakultät. Od 2014. do 2018. godine bila je voditeljicom uspostavnog istraživačkog projekta „From Proto-Modernisation to Modernisation of Croatia’s School System“ financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost. Trenutno surađuje na dva projekta financirana od Hrvatske zaklade za znanost, „Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću“ (Hrvatski institut za povijest, 2018.-2022., voditeljica dr. Vlasta Švoger) i „Umrežavanje glazbom: promjene paradigmi u ‘dugom 19. stoljeću’ – od Luke Sorkočevića do Franje Ks. Kuhača“ (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2017.-2021., voditeljica dr. Vjera Katalinić).

Koristila je istraživačke stipendije DAAD-a na Sveučilištu Georg August u Göttingenu, ÖAD-a (Ernst Mach Stipendium) na Institutu za povijest jugoistočne Europe (Institut für osteuropäische Geschichte) Sveučilišta u Beču te stipendiju Vlade Republike Mađarske na Institutu za povijest Mađarske akademije znanosti u Budimpešti. U inozemno iskustvo ubraja i kontinuirana istraživanja u arhivima i knjižnicama Austrije (Austrijski državni arhiv, Nadbiskupski arhiv u Beču, Zemaljski arhiv Gornje Austrije u Linzu, Austrijska nacionalna knjižnica) i Mađarske (Mađarski nacionalni arhiv, Državna knjižnica Széchényi). Izradila je i postavila nekoliko izložbi, između ostalih i izložbu pod naslovom “Povijesne granice Kraljevine Hrvatske u međunarodnim državnim ugovorima” (zajedno s mag. Ivanom Filipovićem u Austrijskom državnom arhivu u Beču) te „Sanitarni kordon i kontumac u Kostajnici (Hrvatska Kostajnica, 2017.). Sudjeluje u radu više stručnih udruga u zemlji i inozemstvu.

Njezin znanstveni interes usmjeren je na društvenu, pravnu, institucionalnu i javnozdravstvenu povijest ranoga novoga vijeka s naglaskom na područje Kraljevina Hrvatske i Slavonije u kontekstu razvoja u Srednjoj Europi. Poglavito istražuje pitanje oblikovanja protomoderne uprave u hrvatskim zemljama i ekstenzije uloge javne uprave na pitanja gospodarske, društvene i kulturne javne sfere. Rezultate znanstvenih istraživanja objavljuje u domaćim i međunarodnim publikacijama. Među važnije publikacije ubrajaju se monografije Zdravlje naroda – bogatstvo države. Prosvijećeni apsolutizam i počeci sustava javnoga zdravstva u Hrvatskoj (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015.), za koju je dobila Državnu nagradu za znanost 2015. godine te Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.), za koju je dobila nagradu „Mirjana Gross“ za najbolju publikaciju iz područja historiografije za 2018. godinu.