Aktualnosti

7. LISTOPADA 2021. RAKOVIČKI USTANAK 1871. – ZNANSTVENA KONFERENCIJA U POVODU OBILJEŽAVANJA 150. GODINE

rakovicki1

PROGRAM

HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV, MARULIĆEV TRG 21

09:00-09:30 Pozdravne riječi

1. sesija EUGEN KVATERNIK I NJEGOVO VRIJEME

(moderator Alexander Buczynski)

09:30-10:30 Stjepan Matković, Goran Ovčariček (Hrvatski institut za povijest)

Suvremena historiografija o Eugenu Kvaterniku

Jasna Turkalj (Hrvatski institut za povijest)

Vjerska problematika i odnos prema svećenstvu u tjedniku Hervatska

1871. godine

Marko Trogrlić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu)

Eugen Kvaternik i Mihovil Pavlinović. Odnosi, pogledi, ideje

10:30-11:00 Diskusija, stanka za kavu

11:00-12:00 Arijana Kolak Bošnjak (Hrvatski institut za povijest)

Eugen Kvaternik i unionisti 1861.-1871.

Dinko Šokčević (Institut za povijest Centra za humanističke znanosti

Mađarske akademije znanosti u Budimpešti)

Predodžba o Mađarima kod Kvaternika i Starčevića: sličnosti i razlike

Vedran Klaužer (Hrvatski institut za povijest)

“Pozdrav Starčev i moj … tvoji večno po veri”: političko-društveni

portret pravaša-plemića Eduarda Halpera Sigetskog

12:00-12:30 Diskusija

12:30-13:30 Otvorenje izložbe o Rakovičkom ustanku u Hrvatskom državnom arhivu

i domjenak za sudionike konferencije

2. sesija MEĐUNARODNI KONTEKST USTANKA

(moderator Marko Trogrlić)

13:30-14:30 Zdravka Zlodi (Hrvatski institut za povijest)

Uloga Rusije u političkim stremljenjima Eugena Kvaternika

(1825.-1871.)

Damir Agičić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Siječanjski ustanak 1863. i Rakovički ustanak 1871. – sličnosti i razlike

Edi Miloš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu)

Vanjska politika Francuske za vrijeme djelovanja Eugena Kvaternika

14:30-15:00 Diskusija

3. sesija RAKOVIČKI USTANAK

(moderator Stjepan Matković)

15:00-16:20 Juraj Balić (Hrvatski institut za povijest)

Krajišnici u Austrijsko-sardinijskom ratu 1859. godine

Robert Skenderović (Hrvatski institut za povijest)

Pitanje vlasništva i upravljanja šumama Hrvatsko-slavonske vojne

krajine u zbivanjima 1869. -1871. godine

Alexander Buczynski (Hrvatski institut za povijest)

Rakovički ustanak: neuspjela petodnevna revolucija za samostalnu

Hrvatsku

Amer Maslo (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu)

Desetljeće antiimperijalnih ustanaka na Balkanu: Eugen Kvaternik i

sudbina osmanske Bosne

Milivoj Dretar (OŠ “Petar Zrinski” u Jalžabetu)

Koloman pl. Bedeković Komorski, hrvatski ban u mađarskom odijelu

(1871.)

16:40-17:00 Diskusija, stanka za kavu

4. sesija ODJECI USTANKA I STVARANJE KULTA

(moderator Arijana Kolak Bošnjak)

17:00-18:20 Vlasta Švoger (Hrvatski institut za povijest)

Nemiri – ustanak ‒ puč – revolucija: Rakovički ustanak u austrijskom

tisku

Veronika Novoselac (Hrvatsko katoličko sveučilište)

Rakovička buna u dalmatinskome, istarskome i riječkome tisku

Marina Protrka Štimec (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Cesarčev Kvaternik: Sin domovine između dvije revolucije

Ladislav Dobrica (Hrvatski državni arhiv)

Prijenos zemnih ostataka Eugena Kvaternika u Zagrebačku katedralu

1921. Prilog stvaranju kulta

18:20-19:00 Diskusija, završne riječi

Ovu konferenciju sufinancira Hrvatska zaklada za znanost

u okviru projekta 2019-04-5148 MAPPAR

SAŽECI

Suvremena historiografija o Eugenu Kvaterniku

Stjepan Matković – Goran Ovčariček

Autori se u izlaganju bave analizom dosadašnje historiografije o Eugenu Kvaterniku.

Oslanjajući se na prethodna istraživanja povjesničara, prije svega na rezultate Jaroslava

Šidaka koji su obuhvatili evaluaciju raznih radova nastalih do početka 70-ih godina 20.

stoljeća, u ovome se prilogu naglasak stavlja na iduće razdoblje. U to su vrijeme nastali

neki od ključnih radova koji i danas obilježavaju dominantne poglede o Kvaternikovu

opusu, smještajući ga među ključne osobe druge polovine 19. stoljeća. Znatna pozornost

i dalje je usmjerena na proučavanje Kvaternikove ideologije i njegov odnos prema

Anti Starčeviću, čime se nastoji preispitati odnose u Stranci prava i određena kretanja

na hrvatskoj političkoj sceni tijekom 1860-ih i početka 1870-ih. U tom se smislu događaji

u Rakovici smatraju prekretnicom za pravaški razvitak.

Vjerska problematika i odnos prema svećenstvu u tjedniku Hervatska 1871. godine

Jasna Turkalj

U pravaškim časopisima Hervat (1868. – 1869.) i Hervatska (1869. – 1870.) Kvaternik

i Starčević pitanjem vjere bavili su se tek povremeno, i to prije svega preko optužbi

upućivanih narodnjacima i svećenstvu koje je pristajalo uz Narodnu stranku. Kvaternik

je povremeno posvećivao pozornost vjerskoj problematici i u kontekstu razmatranja

franko-hrvatske vanjskopolitičke koncepcije i istočnoga pitanja. Od veljače 1870. do

početka siječnja 1871. nije izlazilo nijedno pravaško glasilo. U tom razdoblju Kvaternik

je u lipnju 1870. objavio brošuru Rieč u sgodno vrieme, u kojoj je najžešćoj kritici izložio

Narodnu stranku optužujući ju da zastupa vjerski indiferentizam, a svećenstvo da potkopava

katoličku vjeru „tumarajući” za sramotnom slavenskom politikom. Tom prilikom

odbacio je i optužbe da pravaši u Hrvatskoj vode „katoličku politiku”, ističući da Stranka

prava svoju politiku ne gradi ni na kojoj posebnoj vjeri, nego na općereligioznim i moralnim

osjećajima bez kojih društvo ne može opstati. U tjedniku Hervatska, koji je počeo

izlaziti 1. siječnja 1871., i Kvaternik i Starčević veliku su pažnju posvetili vjeri, crkvenoj

organizaciji, a posebno svećenstvu. Kvaternik je u Hervatskoj žestoko osudio biskupa

Strossmayera zbog stavova koje je zastupao na I. vatikanskom koncilu, a napade na katoličko

svećenstvo dodatno je zaoštrio nakon neuspjeha na svibanjskim izborima 1871.,

za koji su po sudu pravaša najodgovorniji bili upravo „popi”. U Hervatskoj je Kvaternik

zbog osude biskupa Strossmayera i optužbi na račun svećenstva polemizirao i s Katoličkim

listom. U izlaganju će pozornost biti posvećena i razlikama između Kvaternika i

mladih pravaša, suradnika Hervatske, u poimanju vjere i društvenih pitanja uopće, koje

su vjerojatno postojale i prije Pariške komune, ali je ona bila događaj na čijem su se

tretiranju te razlike mogle najjače iskazati i čak zaprijetiti podjelom pravaša u dva tabora.

Komuna je za Kvaternika bila najbolji primjer kamo vodi bezbožnost i ujedno dokaz

da neobrazovane mase ne mogu bez vjere. Sukob između Kvaternika i mladih pravaša

okončan je kompromisom te je utvrđeno da pravaški tjednik više neće pisati o vjerskim

pitanjima. Od kraja kolovoza Kvaternik se više nije potpisivao kao vlasnik Hervatske,

ali je izdavač i odgovorni urednik sve do 40. broja ostao njegov istomišljenik V. Bach.

U članku „K smeru stranke prava” objavljenom 10. rujna 1871. Kvaternik se u svoje i

Bachovo ime, među ostalim, obračunao i s mladim pravašima i njihovim filozofsko-religioznim

nazorima. Naglašavajući da je svrha Stranke prava oživotvorenje hrvatskoga

državnog prava, Kvaternik je ponovio dotad više puta istican zahtjev za homogenizaciju

hrvatskoga društva radi oživotvorenja zajedničkoga uzvišenog cilja: „U okviru politike

stranke prava svim je razredom, svim stališem, svim zvanjim, svim verozakonom

družtva hervatskoga jednako mesto: svih bo je jednaka pred Bogom i narodom dužnost:

braniti do zadnje kaplje kervi, do posljednjega dinara, presveta prava i sloboštine

hervatske;- a izgovora prema toj dužnosti neimade nikakva, za nikoga, ni u koje ime!”

Eugen Kvaternik i Mihovil Pavlinović: odnosi, pogledi, ideje

Marko Trogrlić

U izlaganju će biti riječi o odnosima, osobnim, ali i preko posrednika, političkim pogledima

i idejama dvaju velikana hrvatske politike 19. stoljeća: Eugena Kvaternika na hrvatskom

sjeveru te don Mihovila Pavlinovića na hrvatskom jugu, u Dalmaciji. Ponajprije će

se rekonstruirati njihovi odnosi kroz susrete, osobne, ali i preko posrednika, te osobito

kroz korespondenciju Mihovila Pavlinovića. Zatim će se raščlaniti sličnosti i razlike Kvaternikovih

i Pavlinovićevih političkih pogleda i ideja. Na temelju svega navedenog dat

će se završni, sintetski osvrt i zaključci.

Eugen Kvaternik i unionisti 1861. – 1871.

Arijana Kolak Bošnjak

Eugen Kvaternik i unionisti prve su političke kontakte ostvarili tijekom saborskoga zasjedanja

1861. godine. Iako njihove političke koncepcije nisu bile bliske, dodirnih točaka

među njima moglo se naći, a jedna od glavnih bilo je protivljenje politici bečkoga dvora.

U radu će se analizirati neke od tih dodirnih točaka koje su dovele Kvaternika u kontakt

s unionistima, a zatim mu priskrbile i protekciju bana Levina Raucha nakon što mu je bio

omogućen povratak u domovinu 1867. godine. Kako u literaturi još uvijek nije riješeno

pitanje, odnosno postoje različita tumačenja, s kojim je ciljem Kvaternik pristao na suradnju

s Rauchom i obrnuto, u radu će se na temelju analize Kvaternikovih promišljanja,

ali i poznavanja političkoga djelovanja L. Raucha, nastojati shvatiti koji su bili uzroci, a

koji ciljevi njihova međusobnoga političkog približavanja i na kraju koje su bile posljedice

te suradnje za obojicu.

Predodžba o Mađarima kod Eugena Kvaternika i Ante Starčevića.

Sličnosti i razlike

Dinko Šokčević

Utemeljitelji Hrvatske stranke prava i tvorci hrvatske nacionalno-integracijske ideje

pravaškoga oblika, kao i svi hrvatski politički akteri toga doba (i pristaše Narodne

stranke i mađaroni), trebali su odrediti svoje pozicije prema Mađarskoj i Austriji. Ti su

se političari i svojim djelima, saborskim i izbornim govorima, novinskim člancima, političkim

brošurama, programatskim spisima trebali izjasniti o državnopravnom položaju

Hrvatske i hrvatsko-mađarskim, hrvatsko-austrijskim odnosima, pa i odnosima Hrvata

s južnoslavenskim i drugim slavenskim narodima. Tako i u radovima i govorima Eugena

Kvaternika i Ante Starčevića nailazimo na tu pojavu i kod njih se jasno uočava i njihova

predodžba o Mađarima. Ta je slika međutim složena i nije posve identična kod dvaju

istaknutih hrvatskih političara toga doba. Ovo izlaganje ukazat će na sličnosti i razlike u

njihovoj predodžbi o Mađarima.

„Pozdrav Starčev i moj… tvoji večno po veri”: političko-društveni

portret pravaša plemića Eduarda Halpera Sigetskoga

Vedran Klaužer

U izlaganju će se prikazati društvena i politička aktivnost Eduarda Halpera Sigetskoga,

tj. njegovo političko djelovanje kao člana Stranke prava od 1869. do 1875. godine.

Pripadao je plemićkoj obitelji Halpera Sigetskih podrijetlom iz Ugarske, koji su nakon

dolaska u Hrvatsku u drugoj polovini 18. stoljeća i primanja u red plemstva Zagrebačke

županije svoje posjede fokusirali na širem području Hrvatskoga zagorja, točnije unutar

Zagrebačke i Varaždinske županije (Martinci, Pavlovec, Pluska, Luka, Sela, Donje Turnišće,

Hum i Zajezda), s centralnim posjedom u Škarićevu pokraj Krapine. Obitelj je svoje

djelovanje u političkom i upravnom životu manifestirala imenovanjem raznih članova

obitelji na funkcije velikih sudaca Varaždinske županije i ulaskom u Sabor izborom za

narodnoga zastupnika kotara Klanjec (N. Halper), savjetnika Zemaljske vlade (M. Halper)

te odvjetničke i poslove bilježnika kao i kotarskih sudaca u Međimurju i Zlataru (E.

Halper). Upravo će E. Halper dolaskom pod utjecaj pravaških ideja 1860-ih uz obnašanje

dužnosti kotarskoga suca u Malom Taboru, a zatim suca u Pregradi, činiti glavni stup

i žarište djelovanja Stranke prava u Hrvatskom zagorju. Uz već poznata saznanja o Halperovoj

financijskoj potpori pravašima, poput plaćanja kaucije za pokretanje i tiskanje

stranačkoga lista Hervatska, te političkoga djelovanja prema vrhu stranke (sudjelovanje

na stranačkim sastancima, optiranje za saborska mjesta), u radu će se prikazati i njegovo

djelovanje na lokalnoj razini u političkom, društvenom i kulturnom aspektu, čime će

se upotpuniti rekonstrukcija političkoga portreta, pri čemu će okosnicu činiti analizirani

podaci iz pisama koja su mu u tom razdoblju pisali vođe Stranke prava Ante Starčević i

Eugen Kvaternik.

Uloga Rusije u političkim stremljenjima Eugena Kvaternika (1825. – 1871.)

Zdravka Zlodi

Odnos Rusije spram hrvatskih nacionalnih i slobodarskih ideja i stremljenja tijekom povijesti

bio je uvjetovan nizom unutarnjih i vanjskopolitičkih čimbenika, od kojih su neki

bili i ostali ukorijenjeni u rusku nacionalnu strategiju sve do danas. Njezin stav i odnos

spram nepravoslavnih Slavena, a samim time i spram poimanja ideje slavenske uzajamnosti,

bio je znatno ograničen konceptom vlastitoga identiteta, neodvojivi dio kojega

je bila pravoslavna vjera kao glavni temelj velikoruske ideje, na kojoj Rusija još od 17.

stoljeća postupno izgrađuje svoj kulturni i geopolitički autoritet.

Premda je ideja slavenskoga jedinstva, na kojoj je i Kvaternik temeljio svoju prorusku

inicijativu, bila ozbiljno prisutna u ruskoj društveno-političkoj misli još 30-ih i 40-ih godina,

može se reći da je nakon Krimskoga rata (1853. – 1856.) ona i formalno postala dio

ruske službene politike, iako je ta ideja prvi put zaživjela tek krajem 19. stoljeća, točnije

nakon 1878., kad se Rusija aktivnije angažira na Balkanskom poluotoku u cilju zaštite interesa

dijela slavenskoga svijeta. Povijesne okolnosti u kojima živi i djeluje E. Kvaternik,

osobito vrijeme kada dolazi u Rusiju tijekom svojega prvog progonstva (1858. – 1860.),

pokazalo se preuranjenim iz više razloga, koji su njemu samom bili tek djelomično jasni,

a koji su više neizravno nego izravno utjecali na neuspjeh njegovih nastojanja da argumentira

svoju panslavensku i hrvatsku političku viziju i u intelektualnim i u političkim

ruskim krugovima. U radu će se upozoriti na dublje razloge Kvaternikova neuspjeha,

koji je dobrim dijelom bio posljedica njegovih političkih zabluda, ali i osobnih pogrešnih

procjena, često proizašlih iz nedosljednosti njegovih stavova spram ideja, potencijalnih

saveznika i političkih sugovornika.

Siječanjski ustanak 1863. i Rakovički ustanak 1871. – sličnosti i razlike

Damir Agičić

Autor će u izlaganju analizirati sličnosti i razlike između Siječanjskoga ustanka u Poljskom

Kraljevstvu i Rakovičkoga ustanka u Vojnoj krajini, napose manifesta poljske narodne

vlade i proglasa hrvatske narodne vlade. Prikazat će kako je tekao razvoj poljskoga

ustanka u njegovim prvim danima, što mu je omogućilo da se proširi i izvan granica

Poljskoga Kraljevstva i dugo opstane, kao i što je dovelo do brzoga kraha ustanka u

Rakovici. Usporedit će se i represivne mjere koje su vlasti poduzele protiv jednoga i

drugog ustanka te sudbine ustaničkih vođa.

Vanjska politika Francuske za vrijeme djelovanja Eugena Kvaternika

Edi Miloš

S obzirom na veze koje je Eugen Kvaternik uspostavio s raznim figurama Drugoga Carstva

te na nade koje je – zajedno s Antom Starčevićem – polagao u Napoleona III., izlaganje

se odnosi na francusku vanjsku politiku od 1850-ih do Rakovičke bune. Naglasak

je stavljen na sukcesivne diplomatske doktrine na snazi u Quai d’Orsayu te na odnose

tadašnje Francuske prema srednjoeuropskom, talijanskom i istočnom pitanju.

Krajišnici u Austrijsko-sardinijskom ratu 1859. godine

Juraj Balić

Tijekom 50-ih godina 19. stoljeća Austrijsko Carstvo u nekoliko je navrata mobiliziralo

svoje vojne snage zbog prijetnji od izbijanja ratnih sukoba s Kraljevinom Pruskom,

Osmanskim Carstvom i Ruskim Carstvom. Iako u tim slučajevima neželjeni rat nije izbio,

u posljednjoj godini toga desetljeća sukob s Kraljevinom Sardinijom i njezinim saveznikom

Francuskim Carstvom bio je neizbježan. Već prije, 1848. i 1849., austrijske su snage

uspješno suzbile sardinijske pokušaje osvajanja lombardijskoga teritorija, ali ovoga puta

bile su opterećene raznim slabostima. Slavni i iskusni maršal Joseph Radetzky umro

je 1858., što je austrijsku vojsku na talijanskom tlu ostavilo bez kvalitetnoga vodstva.

Smjer austrijske vanjske politike u proteklim godinama stvorio je nepovoljno ozračje u

kojem je Austrijsko Carstvo bilo lišeno saveznika koji bi mu mogli priskočiti u pomoć, a

u tehnološko-taktičkom aspektu austrijska je vojska zaostajala u odnosu na svoje neprijatelje.

Dodatni problem bio je i borbeni moral vojnika, koji je bio ugrožen prodorom

nacionalnih osjećaja u redove vojnika novačenih u prvom redu na talijanskom i mađarskom

području. Te slabosti nastojali su iskoristiti i politički emigranti Lajos Kossuth

i Eugen Kvaternik, koji su se nadali da će ratni uspjesi saveznika potaknuti revolucije

na mađarskim i hrvatskim područjima, što bi potencijalno moglo dovesti do stvaranja

neovisnih država. U realizaciji tih planova važna je uloga bila namijenjena i krajišnicima,

koji su prema idejama spomenutih revolucionara trebali pružiti vojnu potporu u slučaju

iskrcavanja francuske vojske u Dalmaciji, a osim toga i popunjavati redove Kossuthove

mađarske legije, sastavljene od zarobljenika i dezertera iz austrijske vojske. S druge

strane austrijski vojni zapovjednici računali su na odanost i požrtvovnost krajišnika,

koji su se iskazali desetljeće prije u borbama protiv revolucionarnih snaga. U središtu

pozornosti ovoga izlaganja upravo je uloga krajišnika u Austrijsko-sardinijskom ratu ili

Drugom ratu za talijansko ujedinjenje. Iako se radilo o relativno kratkom sukobu, samo

nekoliko mjeseci, njegove posljedice bile su dalekosežne za budući položaj Austrijskoga

Carstva među vodećim europskim silama i opstanak te multinacionalne državne tvorevine.

Osim toga iskustvo rata dovelo je u pitanje pouzdanost i neophodnost krajišnika

kao vojnika u službi habsburških vladara, što se odrazilo i na daljnji razvoj događaja u

povijesti Vojne krajine, poput razvojačenja i ukidanja te višestoljetne institucije, kao i

bune u Rakovici 1871. godine.

Pitanje vlasništva i upravljanja šumama Hrvatsko-slavonske vojne krajine u zbivanjima 1869. – 1871. godine

Robert Skenderović

Godine 1868. Ministarstvo rata Austro-Ugarske Monarhije dobilo je nekoliko velikih

ponuda stranih investitora za eksploatiranje vojnokrajiških šuma, pa su ministri cara

Franje Josipa I. zbog toga počeli raspravljati o njihovu ekonomskom potencijalu. Krajem

iste godine predložena je ideja da se za početak odjednom proda 30 000 jutara

starih hrastika u Brodskoj i Petrovaradinskoj pukovniji, čija se vrijednost procjenjivala

na preko 20 milijuna forinti. Na vijest o toj ideji reagirali su mađarski i hrvatski političari,

koji su inzistirali na tome da Ministarstvo rata ne može samo odlučivati o tako velikoj

prodaji, pozivajući se na § 8. i § 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe. U rješavanju nastaloga

sukoba otvoreno je nekoliko pitanja. Prvo, postavljalo se pitanje ekonomske opravdanosti

sječe velikih šumskih kompleksa. Osim toga eksploatacija šuma bila je usko povezana

s pitanjem izgradnje mreže pruga, ali i osiguravanja servitutnih prava krajišnika. U

izlaganju će se iznijeti konkretni kvantitativni podaci o vrijednosti vojnokrajiških šuma,

koji će objasniti njihovu važnost za zbivanja 1871. godine.

Rakovički ustanak: neuspjela petodnevna revolucija za samostalnu Hrvatsku

Alexander Buczynski

Ustanak u Ogulinskoj pukovniji Vojne krajine, koji je započeo 7. listopada 1871. i neslavno

završio četiri dana kasnije, bio je jedini pokušaj u stoljetnoj hrvatskoj povijesti da se revolucionarnim

prevratom ostvari povijesno pravo Hrvata na ujedinjenu i suverenu državu.

Uspjeh svakoga plana ili projekta u prvom redu ovisi o odabiru pravoga mjesta i pravoga

trenutka za njegovu realizaciju. Upravo je zbog toga važno razmotriti ključna pitanja: zašto

je ustanak planiran u Vojnoj krajini, odnosno Rakovici, i zašto je odabrana jesen 1871.

godine? Jesu li Eugen Kvaternik i njegovi suborci odabrali i pravi trenutak? Revolucija kakvu

su oni planirali mogla je uspjeti samo ako bi naišla na široku potporu stanovništva.

Što veće nezadovoljstvo i što manje za izgubiti, to veći izgledi za uspjeh. Sudeći prema

nalazima sudske istrage koja je provedena odmah nakon ustanka, on zapravo nije unaprijed

bio osuđen na propast kako se često tumači u historiografiji relevantnoj za tu temu.

Tijekom prva dva dana čak nije bilo neizgledno da će ustanak izaći iz lokalnih okvira i pretvoriti

se u širi revolucionarni pokret. Postojale su tada naime još uvijek okolnosti koje su

ustanicima išle na ruku. Prva i najvažnija bio je faktor iznenađenja. Najviši vojni i politički

krugovi u Zagrebu i Beču uhvaćeni su tako reći na spavanju. Čak ni austrijska tajna policija

nije naslućivala što se spremalo. Zatim valja uzeti u obzir da je Beč s jednim do dva dana

kašnjenja primio vijesti o ustanku, što je, naravno, moglo imati važne reperkusije za određivanje,

delegiranje i provođenje djelotvornih protumjera. Što je pošlo po zlu i spriječilo

Eugena Kvaternika da postane svojevrsnim „hrvatskim Garibaldijem”?

Desetljeće protuimperijalnih ustanaka na Balkanu: Eugen Kvaternik i sudbina osmanske Bosne

Amer Maslo

Povijest Balkanskoga poluotoka u 19. stoljeću obilježio je, među ostalim, i sukob dvaju

različitih koncepata, imperijalnoga i nacionalnoga. Nacionalni pokreti na ovim prostorima

kao imperije protiv kojih se trebalo boriti za oslobođenje vidjeli su Austro-Ugarsku

Monarhiju i Osmansko Carstvo. Među najistaknutijim političarima u Hrvatskoj koji su

bili protiv vlasti Austro-Ugarske i Osmanskoga Carstva nad prostorima zapadnoga Balkana

bio je Eugen Kvaternik. Upravo je Kvaternik bio jedan od pokretača Rakovičkoga

ustanka 1871., a dizanje bune protiv Austro-Ugarske platio je životom. Cilj je ovoga

izlaganja na osnovi sačuvanih tekstova prikazati način na koji je Eugen Kvaternik percipirao

Osmansko Carstvo te sudbinu Bosanskoga vilajeta, koji je za njegova života bio u

sastavu toga carstva. Unutar ovoga istraživanja Kvaternikovi tekstovi koji obuhvaćaju

ovu tematiku bit će komparirani s drugim tekstovima koje su objavljivali pravaški orijentirani

političari i djelatnici u neposrednom susjedstvu Osmanskoga Carstva.

Koloman pl. Bedeković Komorski, hrvatski ban u mađarskom odijelu (1871.)

Milivoj Dretar

Koloman Bedeković (1818. – 1889.) cijeloga se života ponašao promađaronski. Kako se

na banskoj stolici zadržao samo nešto više od godinu dana, nije ostao previše upamćen

u hrvatskoj historiografiji. Unatoč tomu, u njegovo je doba Hrvatska doživjela gospodarski

uspon, koji je okrunjen teritorijalnim povećanjem na prostor prijašnjega Varaždinskoga

generalata. Slijepo provodeći unionističke zamisli, Bedeković nije uvidio što

se sprema u krugu Kvaternikovih suradnika. Nakon suzbijanja Rakovičke bune, bio je

jedan od onih koji su kažnjavali odmetnike. S položaja je odstupio svojevoljno početkom

1872. godine.

Nemiri – ustanak ‒ puč – revolucija: Rakovički ustanak u austrijskom tisku

Vlasta Švoger

U izlaganju će se prikazati recepcija Rakovičkoga ustanka u tisku na njemačkom jeziku

austrijskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije. Istražit će se koje su novine i na koji

način izvještavale o ustanku u Rakovici u listopadu 1871. godine. Analiza će obuhvatiti

tipove tekstova koje su uredništva pojedinih novina rabila u izvještavanju o ustanku u

Vojnoj krajini (izvještaji s komentarom ili bez njega, članci o uzrocima ustanka i njegovim

mogućim posljedicama, brzojavne vijesti, dopisi s terena) i izvore iz kojih su preuzimala

informacije (tekstovi u drugim novinama, brzojavi, izvještaji vlastitih dopisnika).

Na temelju lokacije teksta o događajima u Rakovici unutar pojedinih novina može se

ocijeniti važnost koju su uredništva pridavala tim zbivanjima. Analizirat će se i recepcija

glavnih aktera ustanka, ponajprije Eugena Kvaternika, u onodobnom austrijskom tisku.

Rakovička buna u dalmatinskom, istarskom i riječkom tisku

Veronika Novoselac

Bunu protiv „švabsko-magjarskoga” gospodstva, u okolnostima (političkoga i društvenoga)

nezadovoljstva Hrvatsko-ugarskom nagodbom, u listopadu 1871. u malom selu

Broćancu nedaleko od Slunja u tadašnjoj Vojnoj krajini organizirao je Eugen Kvaternik.

U radu će se na temelju članaka iz dalmatinskoga, istarskoga i riječkoga tiska druge polovine

19. stoljeća integrativno pokušati procijeniti prikaz i percepcija Rakovičke bune

te odnos tiska – javnosti prema njezinim sudionicima. Analizirajući razdoblje neposredno

nakon bune, cilj je rada pregledom novinske građe utvrditi u kojoj se mjeri ondašnje

novinstvo moglo i je li se uopće odredilo prema rakovičkom događaju. Rad će naglasak,

uz zadarski tisak (Avvisatore Dalmato, Il Nazionale, La Dalmazia cattolica), staviti na

istarsku Našu slogu, koju je pokrenuo biskup Dobrila. Tematski će se ukratko obazreti i

na trsatsku La Provincia dell’Istria, pulski Il Pensiero te tisak ugarskoga primorja.

Cesarčev Kvaternik: Sin domovine između dviju Revolucija

Marina Protrka Štimec

Historiografski utemeljen i književnopovijesno relevantan, dramski tekst Augusta Cesarca

Sin domovine (1940.) već uvodnom autorskom bilješkom upućuje na osobnu dramu

Eugena Kvaternika koja se razvija u srazu njegova habitusa, ideala i društvenih i

političkih okolnosti koje će ga voditi do realizacije „čina” u Rakovičkoj buni i tragičnoga

kraja. Postavljajući Kvaternika uz bok idealistima i revolucionarima njegova doba, a u

kontrastu prema oportunizmu i korumpiranosti vladajuće političke elite, ali i podupirućih

društvenih struktura, Cesarec stvara tragičnu figuru povijesne ličnosti kojom se

istovremeno osvrće na nasljeđe Francuske i obzore Oktobarske revolucije. Time nastavlja

liniju promišljanja o angažmanu, pravednosti i otporu, granicama opravdanoga

nasilja, progresu i povijesnom usudu koja se u hrvatskoj književnosti može pratiti od

Mažuranićevih Smail-age Čengića (1846.) i Hrvati Mađarom (1848.), preko poezije S. S.

Kranjčevića pa do generacije Mladih i samoga Cesarca.

Prijenos zemnih ostataka Eugena Kvaternika u zagrebačku katedralu 1921. – prilog stvaranju kulta Eugena Kvaternika

Ladislav Dobrica

Dvije godine nakon što su uspješno prenijeli zemne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste

Frankopana u Zagreb i položili ih u kriptu zagrebačke katedrale, Družba „Braća Hrvatskoga

Zmaja”, na inicijativu zagrebačke organizacije Hrvatske zajednice, odlučila je organizirati

prijenos zemnih ostataka Eugena Kvaternika na isto mjesto. U izlaganju će, osim opisa

samoga čina prijenosa, biti uspoređen taj čin s činom prijenosa zemnih ostataka Zrinskog

i Frankopana 1919. te će se taj čin kontekstualizirati u stvaranju kulta Eugena Kvaternika.

BIOGRAFIJE IZLAGAČA

Damir Agičić redoviti je profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se

srednjoeuropskim kontekstima hrvatske povijesti u moderno doba i poviješću hrvatske

historiografije. Od 1996. do 2008. pisao je i uređivao udžbenike i priručnike za nastavu

povijesti. Uredio je brojne knjige s područja povijesti i drugih humanističkih znanosti

objavljenih u izdanju Srednje Europe, Profila i FF Pressa. Supokretač je časopisa Povijest

u nastavi (2003.), kojega je do 2008. bio glavni i odgovorni urednik, te pokretač web

portala za popularizaciju povijesne znanosti (www.historiografija.hr) i Festivala povijesti

Kliofest. Od 2008. glavni je i odgovorni urednik časopisa Historijski zbornik. Predsjednik

je Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti te član Nacionalnoga vijeća

za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj RH.

Juraj Balić završio je dodiplomski studij povijesti na Odsjeku za povijest Hrvatskih

studija Sveučilišta u Zagrebu, a 2015. jednogodišnji MA studij Komparativna povijest

srednje, istočne i jugoistočne Europe (1500.–2000.) (Comparative History of Central,

Eastern and Southeastern Europe (1500–2000)) na Odsjeku za povijest Srednjoeuropskoga

sveučilišta (CEU) u Budimpešti. Doktorski rad Lička krajiška pješačka pukovnija u

razdoblju od 1736. do 1809. godine obranio je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta

u Zagrebu 2019. godine. Od 2016. zaposlen je kao asistent na Hrvatskom institutu za

povijest, isprva na projektu Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16.

stoljeća do 1918., a potom na projektu Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj

1848. – 1918.

Alexander Buczynski završio je studij povijesti na Sveučilištu u Utrechtu, a doktorat

znanosti posvećen povlaštenim gradovima Hrvatske vojne krajine obranio je 1993. na

Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1991. zaposlen je u Hrvatskom institutu

za povijest; predstojnik je njegova Odjela za novovjekovnu povijest te suradnik na

projektu Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Od 1997. predavač je u preddiplomskoj

i diplomskoj nastavi na Fakultetu hrvatskih studija. Godine 2007. četiri je

mjeseca bio gostujući znanstvenik na Institutu za napredne humanističke studije Sveučilišta

u Edinburghu, a prvo polugodište 2010. Fulbrightov stipendist na Sveučilištu

Binghamton (New York). Dosad je objavio tri knjige te tridesetak znanstvenih radova

u domaćim i inozemnim časopisima i knjigama. Najopsežniji dio njegovih znanstvenih

istraživanja obuhvaća političke, društvene, gospodarske i kulturne aspekte vojnokrajiške

povijesti i odraz bečkog apsolutizma u Hrvatskoj Kraljevini tijekom 18. i 19. stoljeća.

Ladislav Dobrica magistar je povijesnih znanosti i arhivski savjetnik. Od 1999. zaposlen

je u Hrvatskom državom arhivu u Odsjeku za starije arhivsko gradivo, kojega je bio i

načelnikom 2008.–2019., kad je imenovan pročelnikom Odjela za informacije i komunikaciju.

Bavi se poviješću ranoga novog vijeka i objavom arhivskih vrela.

Milivoj Dretar diplomirao je 2004. povijest i geografiju u Zagrebu te se zaposlio na

Osnovnoj školi “Petar Zrinski” u Jalžabetu. Sudionik više nacionalnih i međunarodnih

seminara. Bavi se i znanstvenim radom, najviše poviješću Drugog svjetskog rata i holokaustom.

Autor je knjige “Židovi u ludbreškom kraju” te više članaka i radova. Stalni je

suradnik Ha-Kola te član uredništva Podravskog zbornika

Arijana Kolak Bošnjak zaposlena je na Hrvatskom institutu za povijest od 2002. godine.

U svom znanstvenom radu bavi se poviješću 19. stoljeća, napose hrvatskom političkom

poviješću te hrvatsko-mađarskim odnosima. Sukladno tomu 2006. magistrirala je na

temu O Mađarima i mađarskoj politici u javnosti Banske Hrvatske 1848.–49., a 2012.

doktorirala je s temom Horvatsko-vugerska stranka 1841.–1848. Sudjelovala je na više

projekata Hrvatskog instituta za povijest, a danas djeluje u sklopu projekta Mapiranje

parlamentarnih izbora 1848.–1918. u Hrvatskoj. Također sudjelovala na projektima

Leksikografskoga zavoda te Matice hrvatske.

Amer Maslo magistrirao je na Odsjeku za historiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u

Sarajevu 2018. godine. Trenutačno je doktorand na istom fakultetu, smjer Historija Bosne

i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću. Primarno se bavi proučavanjem historije Bosne i

Hercegovine te Zapadnoga Balkana u kasnoosmanskom razdoblju te razvojem historiografije

među bosanskohercegovačkim muslimanima u 19. i 20. stoljeću. Od 2018. zaposlen

je u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu kao stručni saradnik za povijest

Osmanskoga Carstva. Dobitnik je priznanja Srebrena značka Univerziteta u Sarajevu za

rezultate postignute tijekom studija. Autor je više radova i prikaza knjiga objavljenih u

znanstvenim časopisima i zbornicima radova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Turskoj,

Srbiji i Crnoj Gori.

Stjepan Matković znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju i povremeni predavač u naslovnom

zvanju redovitoga profesora (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu). Autor je više

monografija i znanstvenih rasprava te suautor sveučilišnog udžbenika Programatski

dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.–1914. (2006.). Bio je urednik

Časopisa za suvremenu povijest te voditelj nacionalnoga programa Politika i moderni

identiteti u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću, znanstvenoga projekta Politički život u hrvatskome

društvu od 1840-ih do 1940-ih godina i suvoditelj dvaju međunarodnih bilateralnih

projekata: Slovensko-hrvatska iskustva iz multinacionalnih zajednica i Iskustva

parlamentarizma u hrvatskoj i srpskoj prošlosti u 20. stoljeću. Dobitnik Godišnje nagrade

Hrvatskoga sabora i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za znanost u

području humanističkih znanosti za značajno znanstveno dostignuće (2007.), Nagrade

Grada Splita (2019) i Godišnje nagrade HAZU za društvene znanosti (2020).

Edi Miloš izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu,

gdje je i predstojnik katedre za modernu i suvremenu povijest te nositelj kolegija Europska

i svjetska povijest 20. stoljeća I–II, Novovjekovna povijest Francuske, Suvremena

historiografija i Hrvatski seljački pokret od početka do 1918. Na Université Paris-Sorbonne

– Paris IV stekao je 2008. doktorat iz moderne i suvremene povijesti obranivši

disertaciju Antun Radić et la genèse du mouvement paysan croate (1868–1905). Znanstveni

interes primarno mu je vezan uz hrvatsku povijest 19. i 20. stoljeća. Radove o

hrvatskoj političkoj povijesti i francusko-hrvatskim odnosima objavio je u različitim hrvatskim

i francuskim časopisima i zbornicima.

Vedran Klaužer znanstveni je suradnik na Odjelu za novovjekovnu povijest Hrvatskog

instituta za povijest. Istraživački interes vezan mu je uz društvenu i vojnu prošlost od

kraja 15. do 19. stoljeća, s naglaskom na prostor Vojne krajine, pa je shodno tomu djelovao

na projektima Vojna krajina: društveno-kulturni integracijski procesi i nacionalni

identitet, unutar kojega je 2015. obranio disertaciju Ustrojstvo i djelovanje Senjske

kapetanije od njezina osnutka do organizacije Vojne krajine po vrhovnom zapovjedniku

Ivanu Lenkoviću (1469. – 1563.), te Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju

od 16. stoljeća do 1918., a od 2019. suradnik je na projektu Mapiranje parlamentarnih

izbora 1848. – 1918. u Hrvatskoj. Arhivska istraživanja provodio je hrvatskim i inozemnim

arhivima (Arhiv Republike Slovenije, Austrijski državni arhiv, Štajerski pokrajinski

arhiv i dr.). Objavio je više uredničkih knjiga i znanstvenih radova te sudjelovao na brojnim

domaćim i stranim znanstvenim konferencijama.

Veronika Novoselac završila je studije povijesti i komunikologije na Hrvatskom katoličkom

sveučilištu u Zagrebu. Njezin diplomski rad iz povijesti Značaj humorističko-satiričkog

lista Bič u pravaškom novinstvu druge polovice 19. stoljeća (2017) proglašen je na

Kliofestu (2018) najboljim, a zbog akademske izvrsnosti, sudjelovanja na znanstvenim

skupovima i prinosa akademskoj zajednici nagrađena je, uz niz sveučilišnih priznanja, i

Rektorovom nagradom (2018). Trenutačno je asistentica na Odjelu za povijest Hrvatskoga

katoličkog sveučilišta, čiji je znanstveni interes nacionalna povijest 19. stoljeća.

Goran Ovčariček magistar je povijesti i asistent na projektu Hrvatske zaklade za znanost

Projekt razvoja karijere mladih istraživača – izobrazba novih doktora znanosti, koji

je vezan uz projekt Mapiranje parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1848. – 1918. (HRZZ

IP-2019-04-5148 MAPPAR). Pohađao je radionicu njemačke paleografije te se stručno

osposobljavao u sklopu projekta Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od

16. stoljeća do 1918. (HRZZ IP 09-2014 3675 MLWICB), kojega je voditelj dr. sc. Alexaner

Buczynski i sudjelovao u organizaciji međunarodne znanstvene konferencije ‘King’ Maria

Theresia. Pohađa doktorski studij povijesti na Fakultetu hrvatskih studija.

Marina Protrka Štimec izvanredna je profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost

Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Bavi se književnim kanonom

(Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19.

st., 2008.), autorstvom i politikama književnosti (Politike autorstva. Kanon, zajednica i

pamćenje u novijoj hrvatskoj književnosti, 2019.; Veliki Vidar. Stoljeće Grigora Viteza,

2013., ur. s D. Zalar i D. Zima; Ja kao svoja slika. Diskurzivnost i koncepti autorstva Tina

Ujevića, 2020, ur. s A. Ryznar), medijima i periodikom (1998.–2008. projekt Hrvatske

književne bibliografije), revolucijom i transferima u književnom i kulturnom polju (od

2018. projekti Književne revolucije /IP-2018-01-7020/ i Europski korijeni moderne Hrvatske:

transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću /IP-2018-01-

2539/).

Robert Skenderović znanstveni je savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnica

za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (Slavonski Brod). Glavno mu je područje

interesa istraživanje povijesti okoliša. Od 2015. do 2018. bio je voditelj projekta Od prašume

do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka

20. stoljeća. Autor je knjiga Najstarija matična knjiga brodske župe Presvetog Trojstva

(1701.–1735.) (2012.) i Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja

do propasti Austro-Ugarske Monarhije (2017.) te suurednik zbornika znanstvenoga

skupa Slavonske šume kroz povijest (2018.).

Dinko Šokčević (Dénes Sokcsevits) hrvatski je povjesničar i kroatist iz Mađarske. Na

Sveučilištu u Pečuhu doktorirao je iz povijesnih znanosti na temu Slika Mađara kod Hrvata

u razdoblju od 1861. do 1918. godine. Bavi se istraživanjem povijesti bunjevačkih

Hrvata u Bačkoj te hrvatsko-mađarskim odnosima u 19. i 20. stoljeću. Od 2014. do 2017.

bio je ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu, a od 2018. radi u Institutu za povijest

Centra za humanističke znanosti u Budimpešti. Dugogodišnji je vanjski suradnik Fakulteta

hrvatskih studija. Autor je brojnih znanstvenih radova te više knjiga, na hrvatskom

i mađarskom jeziku (Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, 2006.; Hrvatska

između srednje Europe i Balkana, 2007.; Hrvatska od stoljeća sedmog do danas, 2011.).

Vlasta Švoger znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju i pročelnica Odjela za povijest

19. stoljeća u Hrvatskom institutu za povijest. Voditeljica je projekta Europski korijeni

moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću.

Istražuje različite teme iz političke i intelektualne povijesti te povijesti školstva i javnih

medija u 19. stoljeću. Objavila je nekoliko autorskih i uredničkih knjiga, velik broj

znanstvenih radova u domaćim i inozemnim publikacijama te sudjelovala na brojnim

domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Marko Trogrlić redoviti je profesor na katedri za novovjekovnu i suvremenu povijest

Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu. Studij povijesti završio je na Filozofskom

fakultetu Sveučilišta u Beču, gdje je i doktorirao 2001. Vrela za povijest novovjekovne

povijesti Dalmacije istraživao je u arhivima i bibliotekama u Hrvatskoj (Split,

Zadar, Trogir, Zagreb), Austriji (Austrijski državni arhiv u Beču, Austrijska nacionalna

biblioteka, Sveučilišna biblioteka u Beču) i Italiji (Tajni vatikanski arhiv, Arhiv De Propaganda

fide u Rimu). Glavni je voditelj znanstveno-istraživačkoga projekta MZOS-a

Dalmacija i bečke središnje institucije u 19. stoljeću te suradnik na znanstveno-istraživačkom

projektu Dalmacija za francuske uprave voditelja dr. sc. Josipa Vrandečića. Od

2009. do 2013. u dvama je mandatima obavljao dužnost dekana Filozofskoga fakulteta

u Splitu, bio član Senata Sveučilišta u Splitu te predsjednik dekanske konferencije Filozofskih

fakulteta u Republici Hrvatskoj.

Jasna Turkalj viša je znanstvena suradnica na Odjelu za hrvatsku povijest 19. stoljeća

Hrvatskog instituta za povijest, na kojem je zaposlena od 1995. godine. Magistarski

rad Značaj Starčevićevih i Kvaternikovih ideja u pravaškom tisku i politici do Rakovice

(1867.–1871.) obranila je 1998., a doktorsku disertaciju Nositelji pravaške misli 80-ih

godina 19. stoljeća 2002. godine. Surađivala je na projektima Povijest političke misli i

političkih stranaka u Hrvata od 18. do 20 stoljeća, Politički život u hrvatskom društvu od

druge polovice 19. stoljeća do početka 20. stoljeća i Politički život u hrvatskom društvu

od 1840-ih do 1940-ih godina. Bila je voditeljica međunarodnoga projekta Asymmetric

Balkans, koji se provodio u suradnji s Humanističkim fakultetom Sveučilišta u Szczecinu

(Poljska). Od 2018. suradnica je na projektu Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer

ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću (EuKor). Težište njezina

znanstvenoga rada istraživanje je političkoga djelovanja Stranke prava, pravaškoga novinstva,

društvene strukture i teritorijalne kompozicije stranačkoga vodstva i pristaša

te pravaškog izbornog tijela u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.

Zdravka Zlodi je znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest. Područje njezina

znanstvenog interesa i rada sustavno je vezano za povijest Srednje i Jugoistočne

Europe, s naglaskom na hrvatsko – slavenske veze, posebice hrvatsko – ruske, hrvatsko

– ukrajinske i hrvatsko – poljske veze. Autor je više znanstvenih i stručnih radova, te pet

knjiga. U sklopu znanstveno – istraživačkog rada, kao inicijator hrvatsko – ruske znanstvene

suradnje, imenovana je koordinatorom i voditeljem međunarodne znanstvene

suradnje između Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i državnog Институтa

славяноведения (RAN) u Moskvi. Voditelj je internog znanstvenog projekta Hrvatska

u kontekstu kulturno – političkih utjecaja Rusije na Balkanu, na Hrvatskom institutu za

povijest.