Aktualnosti

Komentari Znanstvenog vijeća Hrvatskog instituta za povijest na temu Savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti

Komentari Znanstvenog vijeća Hrvatskog instituta za povijest na temu Savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti

Čl. 1. – Kao predmet normiranja spominje se potpora obavljanju znanstvene djelatnosti, ali je u daljnjem tekstu Zakona potpuno izostavljeno sufinanciranje znanstvene infrastrukture, posebno znanstvenog izdavaštva (časopisi, knjige) temeljem javnog poziva i po jedinstvenim kriterijima. Predviđena je samo mogućnost sufinanciranja izdavaštva putem programskih ugovora što je u praksi već iskušano 2019. i 2020. godine i pokazalo se loše. Dodjeljivanje sredstava putem javnog poziva, a na temelju jedinstvenih kriterija osigurava kvalitetu i usavršavanje rada u izdavaštvu te predlažemo da se takav način financiranja znanstvenih časopisa, knjiga i skupova nastavi i takvom odredbom dopuni Nacrt prijedloga zakona dodavanjem novog članka u dijelu o financiranju znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.

Čl. 2. – U stavku 4 se navodi etičnost znanstvenika i umjetnika, a ispuštena je u stavku 2 koji se odnosi na visoko obrazovanje koje bi se također trebalo, uz ostalo, temeljiti na etičnosti

Čl. 31, stavak 2, točka 4 – Javni znanstveni institut izrađuje znanstvene i stručne podloge za potrebe Republike Hrvatske; dodati: i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Čl. 32 – Predložena formulacija “Znanstveno vijeće obavlja poslove stručnog vijeća znanstvenog instituta.” predstavlja degradaciju znanstvenih vijeća znanstvenih instituta. Predlažemo: Znanstveno vijeće utvrđuje i provodi znanstvenu politiku znanstvenog instituta.
Čl. 33, stavak 3 – Formulacija „brine o zakonitosti rada znanstvenog instituta, racionalnoj uporabi materijalnih i kadrovskih resursa“ je nejasna i kontradiktorna s drugim odredbama Zakona. Upravno vijeće može nadzirati zakonitost rada i odobravati upotrebu materijalnih resursa veće vrijednosti, ali i mora biti i odgovorno za ono što nadzire i odobrava. Kadrovski resursi su u djelokrugu znanstvenog vijeća (izbor) i ravnatelja (organizacija rada) te ne mogu biti u djelokrugu upravnog vijeća, stoga taj dio valja preformulirati. Predlažemo: Upravno vijeće vodi poslovnu i financijsku politiku, odlučuje o raspolaganju imovinom veće vrijednosti te nadzire zakonitost rada znanstvenog instituta.
Uz to, predlažemo brisati: stavak 3, točka 7 – „Upravno vijeće nadzire provedbu odluka znanstvenog vijeća i ravnatelja“ i stavak 3, točka 10. – „Upravno vijeće potvrđuje odluke ravnatelja i znanstvenog vijeća određene statutom“. Tim odredbama ZV i ravnatelj gube bilo kakvu samostalnost u donošenju odluka iz svoje nadležnosti i posredno ih preuzima Ministarstvo znanosti i obrazovanja, jer ministar imenuje većinu članova upravnog vijeća javnih znanstvenih instituta. Unatoč tome, ravnatelj zadržava odgovornost za donesene odluke. Dodatni je problem i to što članovi upravnog vijeća ne moraju biti znanstvenici te samim time ne mogu voditi znanstvenu politiku znanstvenog instituta, već to može samo znanstveno vijeće.
U istom članku predlažemo dopuniti stavak 3, točka 9 tako što bi za „promjenu djelatnosti i statusne promjene znanstvenog instituta“ trebalo prethodno mišljenje ravnatelja i znanstvenog vijeća. Promjena djelatnosti i statusa instituta odražava se na institut u cjelini i svu njegovu djelatnost te se ne bi smjelo provoditi bez ravnatelja koji je odgovorna osoba i znanstvenog vijeća koje oblikuje znanstvenu politiku. U istom smislu valja dopuniti Čl. 34. i 35.
Čl. 33, stavak 3, točka 5 i Čl. 35, stavak 5 – Pomoćnike ravnatelja bi trebao imenovati ravnatelj, jer je Zakonom propisano da je on odgovoran za rad instituta. No, ukoliko ih se promatra kao neki pandan prodekanima na fakultetima bilo bi logično da ih potvrđuje znanstveno vijeće, a ne upravno vijeće.

Čl. 34. – Nejasno je zašto se Zakonom ograničava broj članova ZV, a ne prepušta se to statutu instituta kao do sada. A i ako se uvodi ograničenje nejasno je zašto na 40, jer neki instituti i nemaju toliko znanstvenika, dok ih drugi imaju znatno više.

Čl. 35,
stavak 1. – „Ravnatelj ima ovlasti i obveze ravnatelja ustanove“ valja pojasniti Predlažemo: Ravnatelj ima ovlasti i obveze ravnatelja ustanove sukladno Zakonu o ustanovama
stavak 2 – Predlažemo dopuniti točkom 8: Daje prethodno mišljenje upravnom vijeću za promjenu djelatnosti i statusne promjene znanstvenog instituta
i točkom 9: provodi redovitu evaluaciju rada djelatnika
Ovdje valja primijetiti da je predlagatelj Zakona u uvodnom dijelu pod C) Posljedice koje će proisteći donošenjem Zakona naveo „ovaj Zakon određuje da su djelatnici visokih učilišta i znanstvenih instituta koji rade u službama podložni redovitoj evaluaciji rada koju provode njihovi nadređeni kao što su rektori, ravnatelji ili dekani“, a da se među poslovima ravnatelja ništa takvo ne spominje

Čl. 36. – Nejasno je zašto viši znanstveni suradnik može biti ravnatelj, a ne može biti VD ravnatelja. Upitno je i izostavljanje znanstvenih suradnika iz prava na izbor, jer netko može biti dulji niz godina zaposlen na tom radnom mjestu i imati više iskustva od nekoga na višem radnom mjestu. Bilo bi bolje da je ograničenje stavljeno kroz godine radnog iskustva.

Čl. 39, st. 6 – „Na suradničko radno mjesto asistenta bira se natprosječno uspješan student“ – nelogično je da se zapošljavaju studenti. Predlažemo zamijeniti sa: osoba koja je završila sveučilišni diplomski studij tijekom kojeg je bila uspješan student

Čl. 40. – Namjera da se razdvoji izbor na radno mjesto putem natječaja i putem napredovanja je u osnovi dobra, ali je naslov ovog članka nelogičan i zbunjujući, jer svako mjesto na koje netko može biti izabran je „slobodno“ bilo da ga se bira putem javnog natječaja ili internim postupkom kod napredovanja. Na zauzeto radno mjesto se nikoga ne može izabrati. Osim što bi trebalo bolje formulirati naslov članka, ispred ovog članka bi valjalo dodati članak u kojem bi se pojasnilo za koja se radna mjesta mora raspisati natječaj, a koja se radna mjesta može popuniti napredovanjem. Napredovanje je izričito navedeno samo za znanstvena i znanstveno-nastavna radna mjesta (Čl. 43), dok je potpuno nejasno što se primjenjuje kod suradničkih i stručnih radnih mjesta.
Dodatno upućivanje materijala matičnom odboru (st. 9 i 10) je nepotrebno produljavanje procedure, ako su ih već provjeravali i povjerenstvo i znanstveno vijeće. Nije ni logično da netko ispuni dodatne kriterije, pa se onda opet provjerava ispunjava li minimalne. Predlažemo da se materijali upućuju matičnom odboru ako nema dodatnih uvjeta i u slučaju žalbe

Čl. 41, stavak 2 – Potrebno je precizirati što je sa znanstvenikom koji ispunjava uvjete za izbor na više radno mjesto. Hoće li se taj postupak provoditi automatizmom? Ili će biti reizabran na postojeće radno mjesto, ako to ne dozvoljavaju financijske prilike? Sadašnje formulacija bi bila u redu kada bi radnih mjesta bilo dovoljno, pa bi nastavnici i znanstvenici mogli nakon pet godina napredovati ako ispunjavaju uvjete, ali u praksi to nije slučaj. Stoga bi valjalo pojasniti i omogućiti da osoba koja je reizabrana na isto radno mjesto iako je ispunjavala uvjete za više radno mjesto, jer takvog mjesta nije bilo, ne mora opet čekati pet godina od reizbora, nego može napredovati i ranije ako se otvori takva mogućnost

Čl. 43. – Postupak izbora na više radno mjesto se provodi interno za jednu određenu osobu. To bi bilo u redu da su do sada nastavnici i znanstvenici izabirani redovito na viša radna mjesta, a pitanje je i da li će to ubuduće dozvoljavati financijske prilike. I što kad ima mnogo više kandidata za više radno mjesto, nego mjesta? Nekima će se raspisati, nekima ne i po kojoj osnovi će netko dobiti prednost, izvrsnosti ili duljine čekanja? Realno bi trebalo predvidjeti mogućnost i da se na natječaj za izbor na više radno mjesto javi više kandidatai za takav slučaj predvidjeti načelne kriterije koji će davati prednost.
Dodatno upućivanje materijala matičnom odboru (st. 8 i 9) je nepotrebno produljavanje procedure, ako su ih već provjeravali i povjerenstvo i znanstveno vijeće. Nije ni logično da netko ispuni dodatne kriterije iznad minimalnih, pa se onda opet provjerava ispunjava li minimalne. Predlažemo da se to primijenjuje samo ako nema dodatnih uvjeta.

Čl. 44. – Nije predviđena mogućnost da asistent napreduje na više radno mjesto. Ide li to temeljem napredovanja ili temeljem natječaja? Ako je ugovor istekao onda je to drugo radno mjesto. A ako se shvati kao produljenje, jer su ispunjene obaveze onda je neka vrsta napredovanja, a radi se o istoj vrsti radnih mjesta. To valja pojasniti i precizno navesti.

Čl. 46. – Slobodnu studijsku godinu valja omogućiti i za zaposlene u institutima koji također imaju pravo na usavršavanje. Pravo na slobodnu studijsku godinu je već predviđeno i u kolektivnom ugovoru i u sadašnjem Zakonu te ova formulacija predstavlja gubitak prava.

Čl. 48. – Valja navesti što je to „rodiljski dopust“ ili ga zamijeniti formulacijom rodiljni i roditeljski dopust po uzoru na druge zakone.
Trebalo bi dodati novi stavak u kojem će se navesti da nastavnik ili znanstvenik koji je obavljao rukovodeću dužnost na sveučilištu ili u sustavu visokog obrazovanja ili u javnom znanstvenom institutu ne mora čekati istek roka od 5 godina, ne računajući vrijeme koje je proveo na rukovodećoj dužnosti, za izbor na više radno mjesto, ako ispunjava Nacionalne sveučilišne, znanstvene i umjetničke kriterije i Dodatne uvjete ustanove u kojoj je zaposlen te da može podnijeti zahtjev za izbor na više radno mjesto i prije isteka roka od 5 godina od izbora na određeno radno mjesto, ne računajući vrijeme provedeno na rukovodećoj dužnosti. Ravnatelji i njihovi pomoćnici ionako imaju obvezu baviti se znanstvenim radom i za vrijeme obavljanja rukovodeće dužnosti te ih se ne bi trebalo stopirati u napredovanju ako ispunjavaju uvjete.

Čl. 53. – valja pojasniti definiciju naslovni nastavnik odnosno naslovni znanstvenik te predlažemo dodati stavak u kojem će to biti učinjeno

Čl. 55. – Etička načela ne bi smjela biti samo minimalna i trebala bi podjednako važiti za svih, a po ovome što je propisano važe samo za stalno zaposlene. Valja istaknuti da izraz “minimalna etička načela” podrazumijeva i da se mogu donositi dodatna načela, a postojanje dodatnih i različitih etičkih načela u pojedinim ustanovama stvorilo bi kaos.
Članak bi trebalo razraditi tako da važi za sve u sustavu, a sada to nije slučaj. Primjerice, nitko nije nadležan za osobe u naslovnom zvanju. Ni osobe koje bi promijenile ustanovu zaposlenja nisu obuhvaćene. Također valja voditi računa da znanstvena djelatnost podrazumijeva suradnju pojedinaca i ustanova na projektima, radovima, skupovima, izdavaštvu, kao i dodatno obrazovanje i da bi bi valjalo zakonom propisati i međusobnu suradnju ustanova u utvrđivanju kršenja etičkih načela te međusobno obavještavanje ukoliko se utvrdi da slučaj uključuje više ustanova. Primjerice, kod slučajeva kada do kršenja etičkih načela dođe u radu koji ima više autora iz više ustanova ili kada zaposlenik jedne ustanove prekrši etička načela tijekom studija ili nastave u drugoj ustanovi. Valjalo bi, koliko je moguće, propisati nadležnosti i suradnju među ustanovama.
U navedeni članak (ili u posebnom članku) nužno je uvrstiti Odbor za etiku u visokoškolskom obrazovanju i znanosti ili neko drugo odgovarajuće tijelo koje bi davalo smjernice za rad etičkih odbora u visokoškolskim i znanstvenim ustanovama, rješavalo kompliciranije slučajeve i djelovalo kao drugostupanjsko tijelo.
Ukoliko se ukida Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju valja predvidjeti što će se napraviti s nerješenim spisima tog Odbora.

Čl. 56 – Potrebno je barem okvirno propisati koja djela podliježu stegovnoj odgovornosti i način postupanja prema njima, jer će u protivnom svaka visokoškolska i znanstvena ustanova imati različite definicije i opseg stegovnih djela te postupanje prema njima što nije primjereno akademskoj zajednici. Okvirno navođenje djela koje podliježu stegovnoj odgovornosti se može uključiti u djelokrug poslova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj što treba onda navesti i u čl. 86. Nejasno je i tko donosi Pravilnik o stegovnoj odgovornosti, pa predlažemo članak dopuniti sa: Pravilnik o stegovnoj odgovornosti donosi Nacionalno vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj.

Čl. 64, stavak 1 – Predlažemo brisati riječ iznimno jer nema razloga da združeni studij koji zajednički izvode najmanje jedno visoko učilište i javni znanstveni institut bude samo iznimka.

Čl. 82. – Na početku stavka 1 dodati: provođenje znanstvenih istraživanja

Čl. 92, st. 5. – kod popisa osoba koje čine većinu članova MO su predviđeni samo profesori, a ispušteni su znanstveni savjetnici i znanstveni savjetnici u trajnom zvanju te ih valja dodati

Čl. 94. – Valja predvidjeti i Zbor javnih instituta u posebnom članku jer i znanstveni instituti prema nacrtu Zakona: predlažu članove Nacionalnog vijeća, predlažu članove matičnih odbora, predlažu Nacionalnom vijeću znanstvene i stručne elemente Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija, daju preporuke za razvoj sustava znanosti i obavljaju druge poslove propisane ovim Zakonom i drugim propisima.

Čl. 97. – U stavku 2 ispušteni su znanstveni instituti, a dva puta navedena visoka učilišta, pa u drugoj rečenici valja zamijeniti „visoko učilište“ sa znanstveni institut.
Stavak 3 valja izmijeniti, jer je nelogično i nepravedno da o vlastitim prihodima javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta odlučuje ministar. To treba ostati u nadležnosti javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta.

Čl. 99, stavak 1 – Točku jedan predlažemo brisati. Plaće zaposlenih ne bi smjele biti dio programskih ugovora, jer to nije spojivo s isplatama putem COP-a, a ni s utvrđivanjem plaća u javnim i državnim službama koje nije vezano uz programsko financiranje već uz kolektivne ugovore i odluke Vlade.
Točke 5. i 7. su potpuno identične, pa jednu valja brisati

Čl. 101 – Izvedbenu proračunsku komponentu u financijskom planu javnog visokog učilišta ili javnog instituta trebalo bi povećati do 25% iznosa osnovne proračunske komponente. To bi djelovalo motivirajuće i pridonijelo bi znanstvenoj izvrsnosti.

Čl. 103. – U stavku 2 valja pojasniti od čega se računa 5%.
Valjalo bi predvidjeti mogućnost i da u slučaju nepotpisivanja ugovora institucija koja ne potpiše programski ugovor do slijedeće godine poboljša rezultate i otkloni propuste te u tom smislu zatraži i bolje uvjete u ugovoru. Način na koji je sada formuliran cjelokupni članak ne čini postupak pregovora ravnopravnim, već postupak ide uz svojevrsni pritisak i ucjenu od strane Ministarstva, a bez poticaja za poboljšanjem.